Jalovec, 2645 m, 19.03.2022.
Nakon duge i teške borbe sa promišljanjem nekog većeg, da ne kažem ozbiljnijeg zimskog uspona, odluka je pala na Jalovec. Idemo vidjeti zašto je baš ta planina na grbu Planinske zveze Slovenije.
Smjer koji smo odabrali ide kroz Jalovčev Ozebnik. Jako lijepa grapa, oivčena okomitim stijenama sa desne i lijeve strane, samo nisam baš uživao u prizoru „rolling stones-a“ koji su se tu i tamo kotrljali prema dolje.
Pripremajući se za uspon vidjeli smo da će to biti zahtjevna tura. Takvom se i pokazala. 18,5Km sa 1700m visinske razlike. Valjalo je krenuti rano. Ne samo zbog dužine uspona već i zbog toga što smo htjeli odraditi što više prije nego snijeg ojuži i omekša.
Krenuli smo u 2:45, nakon okrepljujućeg sna u trajanju od dobrih sat, možda sat i pol. Bit će dosta. Uvijek bude. Dolazak na parkiralište kod Planice je bio negdje oko 6 i nakon pola sata spremanja, bili smo, jelte, spremni!
Od auta do doma nam je trebalo nekih 40 minuta lagane šetnje. Došli smo prerano, dom se otvara tek poslije 8 pa je pauza bila kratka. Sendvič, voda i idemo dalje. Tu srećemo još planinara, raspitujemo se oko uvjeta i dobivamo korisne savjete. Uglavnom se svode na to da su uvjeti dobri, snijeg drži, samo kroz Ozebnik treba proći što brže da se izbjegne opasnost od padajućeg kamenja.
Nastavljamo dalje još nekih sat vremena do kraja doline Tamar gdje prestaje šuma i ulazi se dosta brzo na strminu i u samu grapu. Stavljamo dereze, spremamo štapove, vadimo cepine.
Ozebnik prolazimo držeći se desne strane, kao i svi drugi. Snijeg je dobar, napreduje se bez poteškoća i nakon 2 sata, možda 2 i pol, izlazimo na sedlo. Izlazak iz grape znači i izlazak iz hlada na sunce. Dan je prekrasan, sunce visoko na nebu, oblaka nema, nema ni vjetra. Na sedlu pauza, a sunce tako piči da se može biti u kratkim rukavima. Sedlo je krajnja točka za turno skijaše i boardere. Odmaramo i gledamo ih kako guštaju spuštajući se dolje.
Krećemo dalje prema vrhu, staza preči jedan kratki dio, možda 10 minuta, put je ugažen pa na tom dijelu nema problema. Nakon toga smjer se okreće strmo gore desno prema vršnom grebenu. Snijega tu ima osjetno manje, sunce ga je pošteno omekšalo i otopilo, malo se kliže, malo se grebe derezama po stijenju, ali relativno brzo i lako dolazimo do grebena. Još pola sata i na vrhu smo. Greben je, osim prokleto prekrasan, izložen i ne baš jednostavan za prehodati u derezama. Ivica je tu uživao, osmijeh od uha do uha, a ja sam neke dijelove prošao i četveronoške.
Od sedla dalje na vrh smo toga dana išli izgleda samo nas dvojica, jedna grupa Talijana i jedna vođena grupa iz Beograda sa kojom smo se našli na vrhu. Gore, zna se. Fotkanje, čestitanje, kratka pauza za sendvič i sok. Ivica i dalje uživa, ja nekako manje jer me brine taj greben i silazak po strmini. Na kraju je sve prošlo ok, bez dramatičnih trenutaka. Učinio sam tu i jednu grešku kad se nisam u silasku progurao pored Beograđana poput Ivice. Ispalo je da su se dosta mučili sa otpenjavanjem na strmini i išli jako sporo, a ja se nisam usudio pomaknuti koji metar sa strane i proći ih na taj način. Možda sam trebao, možda i ne. Bilo kako bilo, Ivica me zbog toga morao čekati jedno dobrih pola sata ako ne i više.
Nakon toga nam je ostalo još spustiti se niz Ozebnik i laganom šetnjom kroz dolinu Tamar se vratiti do auta. Kroz Ozebnik smo malo i požurili jer smo željeli izbjeći scenarij u kojem Beograđani hodaju iznad nas i guraju dolje kamenje. Što smo i uspjeli.
Za kraj, zaključujemo da ima smisla da je Jalovec na grbu njihovog saveza, zaista prekrasna planina! Nadamo se da će par fotki uspjeti prenijeti tu ljepotu. Neće, naravno, ali valja probat.
Ne smijem zaboraviti zahvale! Uf, skoro.
Oružarstvo – hvala na kontinuiranoj podršci!
#JadrankoIzdrži
Uspon odradili:
Ivica Perković – Peja
Vedran Protić – Zec
Nedostajao u ekipi: Vjeko Šipek